Sonja Brozović Cuculić, unuka Milana Brozovića, Kastav, 3. veljače 1998.g.

Sjećanja na nonota

Milan i Štefanija Brozović sa sinovima Danilom (lijevo) i Milivojem (desno)
Milan i Štefanija Brozović sa sinovima Danilom (lijevo) i Milivojem (desno)

Moj nono je bio najbolji nono na svijetu.

Moji roditelji, sestra i ja stanovali smo u Rijeci i gotovo svake nedjelje autobusom posjećivali nonicu i nonota u Kastvu. Posebno sam se veselila dolasku u Kastav kad bi zapao snijeg jer nam je nono napravio saonice kojima smo se sanjkale u Lozi. Najljepši trenuci su za mene bili večeri provedene u toploj kuhinji, na nonotovom koljenu, kada su se uz prisutnost susjeda vodili razgovori o životu u Kastvu, problemima u Delavskoj školi gdje je nono radio, ili pak o događajima iz običnog života Kastavaca.

U devet sati navečer, takav je onda bio kućni red, morala sam sa sestrom otići na spavanje u sobu od nonice i nonota, gdje smo imali mali krevetić za nas dvije. Umjesto termofora, dobile bismo svaka svoj ugrijani „rodul“ od drva obučen u nonotovu čarapu, kojim bi se grijale u krevetu.

Svaki posjet Kastvu donosio je nove, sitne radosti. Nonotu sam pričala sve ono što sam u školi učila, a njegovim prijateljima koji su zalazili u kuću recitirala ili pjevala naučene pjesmice.

Za Belu nedeju bi nas nono poveo na sajam, gdje nam je kupio lopticu od piljevine i petešića od gline.

Često bi nono izbivao iz kuće. Znali smo da je bio na predavanju u školi, ali i obilazio je roditelje talentiranih učenika, nagovarajući ih da pošalju na studije svoju djecu. Usprkos tome, moj nono je bio za mene kao i svaki nono svojoj unučadi.

Veličinu njegovog doprinosa općem dobru ljudi Kastavštine shvatila sam tek kasnije kada sam sa svojom obitelji doselila u Kastav na kućni broj 2. (nono je umro kada sam imala 11 godina) Još i danas na naše kućno zvono pozvone nonotovi bivši učenici Delavske škole da bi izrazili zahvalu za svu dobrotu, znanje i podršku koju im je pružio. Ti trenuci u meni rađaju ponos na mog nonota.

U mojim sjećanjima na nonota ostala je velika ljubav jednostavnog čovjeka prema svojoj unuci.

 

Granica s Italijom

Granica s italijom kod Kastva

Granica između Italije i Jugoslavije, uspostavljena je 1924. godine, podijelila je Kastavštinu. Početkom tridesetih godina postavljene su na granici žičane prepreke.

Rudolf Juretić s Perasovega, likovni stvaralac, iznio je svoja sjećanja na to doba u školskom listu “Feral”, OŠ Kastav, a povodom 225 godišnjice osnovnog školstva u Kastvu

S Talije va Kastav va školu

Rodil san se 1927. leta na Perasoven. To selo je onda bilo pod Talijun. Granica j´ pasevala zad zidon pul naše kuće. Od šest let san šal na pregled za va školu. Duhtor Dabović me ni pustil da ren va školu aš da san još preslab. Rekal je da neka ren još jeno leto koze past. Ja san mogal poć va školu i Matujan. Ma Matuji su bili isto pod Talijun, a domovinska dužnost je mojoj matere, ocu i mane bila da ren va hrvasku školu. Tako san ja s Talije hodil va školu va Kastav.

Preko granice san mogal poć pul naše kuće al´ va Dolčiće. Blizu naše kuće je bila financa i karabinjeri. To je bil državni prelaz. Va Dolčiće je bil seoski prelaz za judi ki su šli preko delat i ki su bivali blizu granice. Karabinjeri su bili sakakovi i od sakuda. Kad san šal va školu, ja san od njih dobil vritnjak, i to ne jedanput. Puno puti me nisu pustili preko i stirali su me. Onda san šal preko Dolčića, a par puti san moral poć pul Plovanića na Rubešov prelaz i to vavek sam, aš odovde ni niki više hodil preko granice va školu. Va trećen razrede san ostal aš san bil puno vremena bolan.

Va Kastav san hodil va školu skoro šest let. Najviše se spamećujen od učitelji Buzdon i Papežice. Ona me je jedanput dobro ožgala. Ni mi dala halopu, aš san već dosta narasal, nego ribicu s metrom. Ja san njoj zamaknul ruku i opalila je samu sebe, dobro se j´ ožgala, ja san pak pobegal van. Nisan otel poć ća aš mi je borša ostala va razrede. Prišal san nazada, a onda je šla po učitelja Buzdon. On me zapejal va zahod, hitil me je preko kolena da će me stuć. Počel san vapit da san se orezal na žilet kega san imel va žepe. Žileta nisan imel, prevaril san ga. On me je pustil, a ja san pobegal. S palicun bin jih bil dobil. Te palice smo, za kaznu, više puti morali sami prnest va školu. Od tega dana od straha nisan šal dvajset i nekoliko dan va školu. Jeno petnajsti dan je doma prišlo pismo da ne hodin va školu. Onda me mat za ruku zapejala va školu. Kad smo prišli, ja san pokucal na vrata od zahoda, istega onega va ken me j´ učitelj Buzdon otel stuć. Va zahode san zazijal „dobar dan“ i rekal da san malo zakasnil. Moja mat je mislela da san se javil nekemu učitelju i šla j´ ća zadovojna. Ja san onda pobegal van i opet jeno sedan, osan dan nisan hodil va školu. Odomi san šal kako da ren, ma do školi nisan prišal, nego san se skril zad jenen zidon, sedel i čital. Školi j´ opet prišlo pismo da me ni i onda san se vrnul.

Škola j´ bila obavezna. Četiri razredi se j´ moralo finit. Neki su produžili do šest. Već pokle četrtega razreda se je va Talije, pul Matuj, poglo poć va zanat. Ja san ziučil za automehaničara. Za vreme drugega svetskega rata poslali su me va Rusiju i tamo san ziučil za pilota lovca. Pokle rata san delal kako letričar i zogar. Već puno let slikan i do sada san naslikal stotine slik, storil san i puno kipi od drva. Bil san na jako puno izložbi, a posebno su mi drage izložbi va Galerije „Vicent“ va Kastve. Od tega ću van morda više povedat ki drugi put.

 

Nina Radošević, 3.a r. OŠ „Milan Brozović“ Kastav

Školovanje moje none

Nona mi je pričala da je Osnovnu školu polazila u Kastvu. Do 1941.g. učiteljica joj je bila Stanić Smiljana koje se još i danas sjeća. Te 1941.g. Talijani su okupirali Kastav i ona je morala pohađati talijansku školu u ovoj istoj zgradi u koju i ja danas idem. Talijanska učiteljica nije voljela našu djecu i zvala ih je „schiavi“ što znači divljaci. Ni djeca nisu nju voljela, a ni razumjela. To je trajalo sve do 1945.g. Te 1945.g. nastavila je školovanje na svom jeziku.

 

 

Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s